Prema popisu, u Kantonu Sarajevo 2013. godine živjelo je 17.520 Hrvata, što je 4,24% ukupnog pučanstva Kantona. Prema spolnoj strukturi: 9.944 žene i 7.576 muškaraca. Broj se prepolovio u odnosu na popis iz 1991. kada je bilo evidentirano 34.873 Hrvata.

Potencijalne studentske populacije (od 20 do 24 godine) ima 549, a bez posebne ankete nemoguće je ocijeniti koliko osoba zaista studira, a koliko osoba zaista treba pomoć za školovanje. Stipendije možda i nisu kritična točka.

Piše: dr. sc. Hrvoje Šapina

U gradu i danas djeluje više udruga s prefiksom «hrvatski», čija je statutarna misija pomoć Hrvatima. Imaju li ove institucije jasnu sliku kakve su potrebe Hrvata u Sarajevu, imaju li strategiju kako će im pomoći?

MEDIJSKI NATPISI O SARAJEVSKIM HRVATIMA Ne postoje posebna istraživanja o potrebama Hrvata u Sarajevu, a i u medijima se vrlo malo govorilo o ovoj temi. Jedan od zanimljivih prikaza je članak književnika Mile Stojića pod nazivom U tuđoj vjeri, na svojoj zemlji objavljen u tjedniku Dani (broj 148, od 31.3.2000.). U završetku članka Stojić veoma efektno oslikava položaj Hrvata u Sarajevu: «Obnovljena katedrala, nekoliko polupraznih crkava, dva crkvena sveučilišta, jedna škola, jedna kavana u centru grada – to je ono što je danas ostalo od naroda koji je ravnopravno s drugima gradio ovaj grad od njegovih temelja i u njegovu povijest ugradio neke svoje najsjajnije neimare. Danas, veli anegdota, najznačajnija direktorska fotelja koju u Sarajevu ima neki Hrvat nalazi se u upravi Gradskog groblja».

Nažalost, već desetak godina nema kavane u središtu grada (Imperijal) koju je 1995. adaptirao i vodio pokojni Damir Križan, a nemaju Hrvati više ni funkciju direktora Pokopa koju je uspješno obavljao pokojni Vlado Raguž. Posljednjih godina se na beznačajnim funkcijama u Sarajevu pojavi i neko hrvatsko ime (rijetko i kratkotrajno), ali obvezno iz kruga članova Teatra marioneta SDA. Srećom, još su tu katoličke škole i teološki fakulteti.

Mali je prostor za osvrt na druge, ali se generalno može reći da ovi članci uglavnom govore o odnosu politike prema Hrvatima Sarajeva, a ne bave se njihovim stvarnim životnim potrebama. Tako na primjer Zvonimir Nikolić u svom tekstu Plenkoviću, Hrvati-postoje i izvan granica izmišljene Herceg-Bosne (https://www.tacno.net/kolumna/zvonimir-nikolic-plenkovicu-hrvati-postoje-i-izvan-granica-izmisljene-herceg-bosne/) piše: «Da li je druga ili treća strana kriva što je u velikim gradovima prepolovljen broj Hrvata ili pogrešna politika 'Hrvatske' stranke u Bosni i Hercegovini. Kojima briga nad Hrvatima prestaje čim izađu iz Zapadnog Mostara. Koliko samo ljudi svakodnevno putuje ili ima iznajmljene stanove u Sarajevu da bi radili u Institucijama Države, a ima ih sasvim dovoljno u Sarajevu koji bi to isto mogli da rade. Ali oni valjda nisu 'pravi' Hrvati».

Tvrtko Milović u članku Hrvati Sarajeva, još malo pa nestalo (http://hms.ba/milovic-hrvati-sarajeva-jos-malo-pa-nestalo/) kaže: «…Problemi s kojima se suočavaju gotovo su identični problemima Bošnjaka i Ostalih. Ipak, ima jedna bitna razlika koja otkriva zašto je tempo iseljavanja Hrvata visok, dok se Bošnjaci radije odlučuju na trpljenje: Hrvati Sarajeva (a to je i bosanski fenomen) ne vide budućnost u svom gradu. Ne vjeruju da će za njih položaj ikada biti bolji».

Naišao sam samo na dva teksta u kojima autor govori o stvarnim problemima Hrvata: «Osnovni pak problem Hrvata u Sarajevu danas nije nacionalne nego ekonomske naravi, tj. nemogućnost pronalaska adekvatnoga zaposlenja. Međutim, ovo bi se moglo promijeniti kada hrvatske tvrtke ne bi ignorirale svoje sunarodnjake kao što ih u mnogo slučajeva drugi ignoriraju. Ulizivački profit kojega izvlače zapošljavajući mahom Bošnjake, pokazuje kakav je odnos prema sarajevskim Hrvatima danas» (Josip Vajdner http://depo.ba/clanak/145490/uzarena-polemika-medu-bh-hrvatima-nije-tacno-da-nas-nema-u-sarajevu-evo-dokaza.) Sličnu ocjenu Vajdner daje i u članku, Sarajevski Hrvati – dvije strane medalje, Katolički tjednik, siječanj 2011.

BROJ I STRUKTURA HRVATA U SARAJEVU Popis pučanstva iz 2013. godine dao je nove podatke o broju i strukturi hrvatskog pučanstva u Kantonu Sarajevo i pripadajućim općinama. Prema ovom popisu u Kantonu Sarajevo 2013. godine živjelo je 17.520 Hrvata, što je 4,24% ukupnog pučanstva Kantona. Prema spolnoj strukturi: 9.944 žene i 7.576 muškaraca.

Broj se prepolovio u odnosu na popis iz 1991. kada je bilo evidentirano 34.873 Hrvata. Uzroci smanjenog broja su poznati i o njima je dosta pisano, pa to neće biti tema ovog članka.

U tablici br.1 prikazana je starosna struktura Hrvata u Sarajevu prema popisu pučanstva 2013. i njihovo bračno stanje:

ALU Sarajevo

Prema vjerskoj pripadnost 14.798 osoba se izjasnilo kao katolici, 1.700 osoba kao ateisti ili agnostici, a 1.022 Hrvata pripadaju drugim religijama.

U knjizi 1 popisa pučanstva iz 2013. postoji tablica koja prikazuje žensko pučanstvo po kantonima, prema broju djece, prema etničkoj pripadnosti i prema starosti, po petogodištima. Za muško pučanstvo ne postoji takva tabela. Zbog toga sam, za potrebe ovog mini istraživanja, izvršio procjenu starosne strukture Hrvata muškog spola u Sarajevu, a ključ za procjenu bila je starosna struktura žena. Ova procjena prikazana je u tablici 2.

ALU Sarajevo

U tablici 3 prikazane su hrvatske obitelji prema tipu.

ALU Sarajevo

Iz tablica lako možemo izračunati da je prosječna starost hrvatske populacije u Sarajevu blizu 55 godina, odnosno, da je 51% Hrvata u Sarajevu starije od 55 godina, a da je njih 43% starije od 60 godina. Prosječna starost svih stanovnika u Kantonu Sarajevu je nešto više od 39 godina.

Ova analiza pokazuje da je prosječna starost hrvatske populacija znatno veća od prosječne starosti pučanstva Kantona Sarajevo.

ODNOS HRVATSKIH INSTITUCIJA PREMA SARAJEVSKIM HRVATIMA U članku Hrvati Sarajeva, još malo pa nestalo (http://hms.ba/milovic-hrvati-sarajeva-jos-malo-pa-nestalo/) novinar Tvrtko Milović daje ocjenu aktivnosti hrvatskih institucija u Sarajevu: «Crkva u Sarajevu se većinu vremena bavi sama sobom. U rijetkim prilikama kada se kler zanima za položaj Hrvata onda napada HDZ, optužujući ih za sve probleme Hrvata. Napredak se bavi kulturnim manifestacijama, kojih je upadljivo manje nego prije. To je dijelom posljedica nedostatka Hrvata, ali i opće neaktivnosti ove institucije koja se odavno svela na društvo jednog lica. HDZ BiH Sarajevo, iako nije jedina stranka s hrvatskim predznakom, jedina je koja ima kakav-takav aktivan kontinuitet djelovanja. Realnih poluga moći nema, jer HDZ u Sarajevu nema ni zastupnika, ni ministra, ni vijećnika, ni – kako smo već rekli – predsjednika mjesne zajednice. Shodno tome, HDZ BiH iako je najjača hrvatska stranka u Sarajevu, nema ustvari ništa».

U potpunosti se slažem s gosp. Milovićem da bi Crkva, Napredak i HDZ trebale biti nositelji pomoći sarajevskim Hrvatima. Slažem se i s njegovim ocjenama aktivnosti institucija, osim kad je riječ o ocjeni rada Crkve.

KATOLIČKA CRKVA U SARAJEVU Katolička Crkva je učinila mnogo za Hrvate Sarajeva i sada čini mnogo, a sigurno je da bez njenih aktivnosti u Sarajevu danas ne bi ostala ni polovica hrvatske populacije. Dovoljno je samo nabrojati katoličke škole u glavnom gradu BiH (osnovne, gimnazija, medicinska), katoličke teološke fakultete i katoličke vrtiće. Osnivanjem ovih institucija Crkva je pokazala kako ima strategiju za opstanak u Sarajevu i značajno utjecala na njihov ostanak i opstanak. Ne može se nikada zaboraviti djelatnost Caritasa u opkoljenom Sarajevu.

I danas župnici i župni Caritasi pomažu potrebitima, naročito siromašnim, starim i bolesnim. Činjenica je da se sarajevski župnici jedini zanimaju za potrebe svojih župljana, te poznaju najugroženije obitelji.

Ne smije se zaboraviti ni djelatnost Nadbiskupijskog centru za pastoral mladih Ivan Pavao II. koji okuplja značajan broj mladih katolika u Sarajevu. U ovom centru pored Ureda za mlade Vrhbosanske nadbiskupije, djeluju i Udruga katoličkih studenata Emaus, Ured za mlade Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine (BK BiH), te Fondacija FONSS. Fondacija za stipendiranje studenata FONSS osnovana je s misijom pomaganja studentima, koji su slabijih materijalnih mogućnosti a talentirani i marljivi. Ona pomaže mladima da upišu studij i ostanu u Bosni i Hercegovini, a potom zajedno s njima traži i mogućnost zaposlenja. Kroz protekle godine pomogli su 170 studenata sa stipendijama, podijelili 40-ak potpora, te je njih 30-ak njihovom intervencijom i zalaganjem našlo zaposlenje.

Također je vrlo važno istaknuti da udruge registrirane u okviru Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu zapošljavaju blizu 100 mladih Hrvata u redovnom radnom odnosu.

Na prste jedne ruke može se izbrojati koliko osoba regularno zapošljavaju sve druge hrvatske udruge u Sarajevu. Može se argumentirano reći da Crkva i crkvene udruge imaju jasnu strategiju glede pomoći hrvatskoj populaciji u Sarajevu.

HRVATSKA POLITIKA U SARAJEVU Općepoznato je kako Hrvatska demokratska zajednica i druge stranke s hrvatskim predznakom već duže razdoblje ostvaruju loše rezultate u glavnom gradu BiH. Neuspjeh je zabilježen i na prethodnim izborima. Tako je na listi za Skupštinu Kantona Sarajevo za koaliciju koju je predvodio HDZ BiH glasao svega 2.281 birač, dok je za koaliciju koju je predvodila HDZ 1990 glasalo 212 birača. Drugim riječima, strankama s hrvatskim predznakom svoj je glas dalo ukupno 2.493 birača, tako da one nemaju ni jednog zastupnika u Skupštini Kantona Sarajevo.

Iz tabele broj 1 koju smo ranije priložili, vidi se da u Sarajevu ima 16.067 Hrvata starijih od 15 godina, iz čega se može procijeniti kako u Sarajevu ima više od 15.000 birača koji su se izjasnili kao Hrvati. Ako se pretpostavi da su za stranke s hrvatskim predznakom glasali samo Hrvati, proizlazi da su njihove liste osvojile samo oko 16% od raspoloživih hrvatskih glasova. Može se pretpostaviti da više od 80% Hrvata u Sarajevu nije izašlo na izbore, iako bošnjački mediji često pokušavaju podvaliti da je dio sarajevskih Hrvata glasao za druge («multivitaminske») stranke.

Zanimljivo je usporediti ovu situaciju s glasanjem Hrvata u obližnjim Kiseljaku i Kreševu. Kiseljak ima oko 9.000, a Kreševo oko 3.500 birača Hrvata. Na izborima za Skupštinu Srednjobosanskog kantona u Kiseljaku je 4.828 birača dalo glas za stranke s hrvatskim predznakom, a u Kreševu 1.712.

Evidentno je da je HDZ (i ostali) puno više radio u Kiseljaku i Kreševu, nego u Sarajevu gdje je (još uvijek) više hrvatskih birača nego u Kiseljaku i Kreševu zajedno, pa se ova stranka faktički odrekla velikog broja glasova sarajevskih Hrvata. Stranke nisu prilagodile izbornu strategiju strukturi birača. Na primjer, je li itko iz stranačkih izbornih stožera izračunao da među sarajevskim Hrvatima ima više od 7.500 birača starijih od 60 godina, a više od 4.500 birača starijih od 70 godina. Možda mnogi od ovih birača nisu mogli fizički doći na glasanje bez tuđe pomoći.

Kao posljedica nepostojanja strategije (ili loše strategije) HDZ-a i drugih političkih stranaka s hrvatskim predznakom, danas u Skupštini Kantona Sarajevo nema ni jednog predstavnika kojeg su kandidirale ove stranke, a time se položaj Hrvata značajno otežava. Istini za volju, u skupštinama postoje zastupnici koji se izjašnjavaju kao Hrvati, ali su imenovani od stranaka koje zastupaju interese drugih naroda.

Kao pozitivno treba istaknuti da se nova rukovodna struktura HDZ-a u Sarajevu zalaže za zapošljavanje mladih u hrvatskim firmama u Sarajevu i u državnim institucijama i da je ova aktivnost dala dobre početne rezultate.

HKD NAPREDAK U SARAJEVU Hrvatsko kulturno društvo Napredak baštini tradicije društva koje je u povijesti najviše pomagalo Hrvatima. U ranije citiranom poglavlju Milović konstatira da se «Napredak bavi kulturnim manifestacijama, kojih je upadljivo manje nego prije». Mislim da nije problem u broju kulturnih manifestacija. Kada bi se rad Napretka ocjenjivao isključivo kao rad «saveza kulturno-umjetničkih društava», kroz broj priredbi, onda se mora dati visoka ocjena, jer 7.500 organiziranih kulturnih priredbi (od 1990. do 2014. godine), ne ulazeći u kvalitetu, je ogromna brojka koju nitko nije napravio.

No, izgleda da Napredak nije uvijek djelovao u pravom smjeru, odnosno u velikom razdoblju nije djelovao u skladu sa svojom statutarnom i naslijeđenom misijom. Uprava Napretka je od 2005. godine ograničila svoje djelovanje samo na organiziranje kulturnih priredbi, najviše folklornih, što nije Napretkova temeljna misija.

Prema članku 10. Statuta svrha Društva jest kulturno i prosvjetno djelovanje, ekonomsko jačanje i podizanje socijalne sigurnosti hrvatskoga naroda.

Prema članu 11. «Programski ciljevi Društva jesu: 1. promicanje hrvatske duhovnosti, jačanje nacionalne svijesti, očuvanje i razvijanje svih kulturnih vrjednota Hrvata; 2. čuvanje i njegovanje izvornosti te osobitosti hrvatskoga jezika poticanjem njegove uporabe u obitelji, javnom i kulturnom životu, gospodarskom životu i sredstvima javnoga priopćavanja; 3. jačanje gospodarstva i gospodarske pozicije Hrvata; 4. suradnja sa znanstvenim, kulturnim, odgojno-obrazovnim, gospodarskim institucijama, organizacijama i društvima radi promicanja kulture života svih članova Društva bez obzira nalaze li se u zemlji ili inozemstvu.» U Statutu su nabrojane 23 djelatnosti kojima će se ostvariti ovi programski ciljevi, a samo jedna od te 23 djelatnosti je organiziranje kulturnih priredbi (član 12. točka 10. statuta).

Svrha Društva i programski ciljevi su uglavnom preuzeti iz Statuta starog Napretka.

Neupućene može zbuniti sintagma «kulturno društvo». Napredak baštini tradiciju starog Napretka koji je imao drugačiji pogled na pojam kulture, te se uvijek podrazumijevala njezina šira definicija. Važno je poznavati nekadašnje službene nazive Napretka: Društvo za potpomaganje naučnika (šegrta) i đaka Hrvata-Katolika za BiH Napredak (do 1915.), Hrvatsko kulturno i prosvjetno društvo za potpomaganje naučnika (šegrta) i đaka Hrvata-Katolika za BiH Napredak (do 1916.), Hrvatsko kulturno i prosvjetno društvo Napredak (od 1917. do 1922.), Hrvatsko kulturno društvo Napredak (od 1922.). Dakle, naziv se s vremenom skraćivao iz praktičnih razloga, a na kraju je preostala samo sintagma «kulturno društvo». Međutim, iz Statuta društva uvijek se vidjelo da se podrazumijeva kultura kao šira definicija, a ne samo organizacija kulturnih priredbi.

Do 2004. godine djelatnost Napretka je bila u skladu sa statutarnom misijom, a naročito treba istaknuti humanitarnu djelatnost u ratu, organiziranje strukovnih udruga, osnivanje gospodarskih subjekata itd.

Od 2005. godine Napredak se uglavnom bavio organiziranjem kulturnih priredbi i dijelio simboličan iznos stipendija. U Sarajevu je Napredak svake godine organizirao dva koncerta i dvije izložbe (za Uskrs i za Božić) i nekoliko promocija knjiga. Koliko su sarajevski Hrvati imali koristi od ovih manifestacija? Jedina manifestacija u Sarajevu na koju Hrvati dolaze uvijek u velikom broju je koncert Kao nekad pred Božić, koji organiziraju udruge Libertas i Facultas.

Treba naglasiti da se nekadašnji Napredak nije uopće bavio organizacijom kulturnih manifestacija. Bavio se pomaganjem šegrtima, đacima i studentima, kulturno-prosvjetnim ustanovama i jačao ekonomsku poziciju Hrvata. Organizirane su svake godine samo dvije društvene zabave koje su služile za prikupljanje prihoda.

Danas Napredak većinu svojih prihoda ostvaruje u Sarajevu zahvaljujući redovnim dotacijama Kantona Sarajevo i Grada Sarajeva (cca 80.000 KM godišnje), te iznajmljivanjem nekretnina u glavnom bh. gradu. Međutim, samo mali dio tog prihoda se utroši za pomoć stipendistima iz Sarajeva (4 do 5 stipendija godišnje) ili kao pomoć bilo kojoj drugoj grupi Hrvata u Sarajevu. Pomažu se podružnice, a velika većina stipendija ide izvan Sarajeva.

U okviru Napretka Sarajlije su u podređenom položaju, u odnosu na Hrvate u drugim gradovima i općinama jer Središnja uprava nije bila suglasna da se utemelji podružnica Sarajevo. U prethodnom razdoblju postojala su tri povjereništva u sarajevskim općinama. Najduže je opstalo u Novom Sarajevu, ali je i ono zamrznulo aktivnosti.

Napredak faktički nema članstva u Sarajevu jer godinama nitko ne plaća članarinu, s izuzetkom ponekog nostalgičara i studenata koji konkuriraju za stipendije. (Plaćanje članarine je uvjet za dobivanje stipendije!) Zbog nepostojanja članstva upitno je ima li Napredak uopće legitimitet u Sarajevu.

Iz svega opisanog evidentno je kako HKD Napredak nema nikakvu strategiju glede odnosa prema Hrvatima u Sarajevu. Zbog toga je on veliki dužnik Hrvatima Sarajeva, pa je pred budućim Središnjim upravama obaveza da izgrade korektan odnos prema ovoj populaciji.

OSTALE HRVATSKE UDRUGE U SARAJEVU Druge hrvatske udruge gotovo da ne treba spominjati kad se govori o pomoći hrvatskoj populaciji.

Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo (HKDD) je tijekom rata i u poslijeratnom razdoblju dijelilo humanitarnu pomoć u Sarajevu. Međutim, u posljednje vrijeme bavi se isključivo uzdržavanjem novoizgrađenog studentskog doma koji je namijenjen za studente izvan Sarajeva.

Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost (HDZU) do sada nije imalo aktivnosti usmjerene na pomoć Hrvatima u Sarajevu.

Ista konstatacija se može dati i za Hrvatsko narodno vijeće (HNV).

Odnos kantonalnih institucija i poduzeća prema Hrvatima može se izraziti prvenstveno kroz broj zaposlenih Hrvata u ovim pravnim licima. Kako bi se ispoštovala daytonska načela u kantonalnim institucijama trebalo bi biti zaposleno najmanje 4,24% Hrvata, što je postotak Hrvata prema popisu pučanstva. Kanton Sarajevo je objavio bazu podataka s imenima zaposlenih i visinama plaće (http://anticorrupiks.com/pocetna). Do sada su objavljena imena 17.325 zaposlenih (a još nisu bili uključeni podaci o zaposlenicima UMC i JKP Rad). Analizom imena u ovoj bazi podataka, došao sam do saznanja da je zaposleno oko 670 Hrvata. Naravno, ovaj podatak se mora uzeti s rezervom jer je nepouzdano određivati nacionalnost samo na osnovu imena. Ipak, na osnovu ovih podataka proizlazi da je zaposleno 3,86% Hrvata, odnosno da bi se postigao omjer prema broju stanovnika (4,24%) Kanton Sarajevo trebao bi zaposliti još oko 65 Hrvata kako bi se postigla proporcionalna zastupljenost.

KAKVA POMOĆ JE POTREBNA HRVATIMA U SARAJEVU?  Iz kratke analize koju sam prezentirao dobije se nešto jasnija slika o potrebama sarajevskih Hrvata. Prije svega, evidentno je da postoji značajna populacija starija od 60 godina, a veliki je broj samaca, udovica i udovaca, pa bi brigu trebalo usmjeriti na njih kroz zdravstvenu njegu i brigu o onima koji žive sami.

Poznato je koliko je Hrvata starosti do 15 godina (1.453), ali nema službenih podataka o tome koliko je djece školskog uzrasta, a koliko mlađih. Zato je teško odrediti stvarne potrebe za školama i vrtićima. Mladih između 15 i 19 godina ima 653 tako da se može pretpostaviti da srednjoškolsko obrazovanje ne bi trebalo biti veći problem.

Potencijalne studentske populacije (od 20 do 24 godine) ima 549, a bez posebne ankete nemoguće je ocijeniti koliko osoba zaista studira, a koliko osoba zaista treba pomoć za školovanje. Stipendije možda i nisu kritična točka.

Populacija koja bi mogla najviše imati potrebu za zapošljavanjem (između 25 i 44 godine) broji 3.865 osoba. Poznato je da njih blizu 700 radi u kantonalnim ustanovama, dok bi za ostala saznanja bilo nužno anketiranje.

Logično je da hrvatska populacija ima i druge probleme i potrebe, ali se ne zna ni približan broj osoba koje možda imaju neki od slijedećih problema: Koliko populacije nije stambeno zbrinuto? Jesu li svi povratnici u posjedu svoje imovine? Postoje li problemi sa školovanjem? Postoje li problemi sa zdravstvenom zaštitom? Ima li dovoljno mjesta u dječjim vrtićima? Ima li gladnih i socijalno ugroženih? Koliko je ostarjelih i nemoćnih i treba li im smještaj u domovima?

Naveo sam samo neke od mogućih problema, ali da bi se pouzdanije ukazalo na kritične točke, potrebno je najprije poznavati broj i stvarnu struktura hrvatskog pučanstva u Sarajevu.

Realne potrebe mogu se kvantificirati jedino posebnim istraživanjem, odnosno pojedinačnim anketama.

Sarajevski župnici i Caritas sigurno imaju dosta relevantnih podataka, kada je riječ o vjernicima koji komuniciraju sa župnicima. Međutim, treba imati u vidu kako se prema popisu iz 2013. godine u Sarajevu 1.700 Hrvata izjasnilo kao ateisti ili agnostici, a 1.022 Hrvata pripadaju drugim religijama. Vjerojatno ima dosta onih koji su se izjasnili kao katolici, ali ne komuniciraju sa župnicima.

Na kraju mogu zaključiti da osim Crkve u Sarajevu ni jedna hrvatska institucija nema strategiju za pomoć sarajevskim Hrvatima.

Da bi se uopće mogla donijeti upotrebljiva strategija, nužno je istražiti realne potrebe. Takvo istraživanje je neophodno, a mogla bi obaviti neka od hrvatskih institucija u suradnji s Crkvom. Možda bi tu ulogu moglo odigrati neko posebno koordinacijsko tijelo hrvatskih institucija, kao što je to bilo Hrvatsko narodno vijeće 1993. i 1994. godine.

Sarajevo, 29. svibnja 2019.

(Doznajemo.com/Katolički tjednik)