Poznati sarajevski efendija napisao je tekst u kojem piše o pogibiji trojice mladića u saobraćajnoj nesreći. Prenosimo.

Povezani sadržaj:

POVEZANO
Nesreća tunel Tuk stradali mladići 1DIRLJIV OPROŠTAJ NJIHOVOG PRIJATELJA od trojice mladića koji su bili u `Cliu` koji je sletio u Vrbas

- Došao sam sinoć kasno s puta, a još u putu moj brat Abdulgafar saopćio mi je strašnu vijest – o pogibiji i utopljavanju tri mladića u jezeru i rijeci Vrbas prije Jajca. Vrbas nam je otrgnuo Abdurahmana, Nihada i Mehmeda. Abdurahman je bio ostao u autu, na mjestu suvozača je nađen, a ova dva mladića Vrbas je odnio.

To su mladići koje sam manje-više znao, svršenici medrese, Nihad je bio i mlađi kolega, imam u džematu Vitkovac, a Abdurahmana sam znao dobro, jer je bio moj prvi komšija i sin sarajevskog muftije prof. dr. Enes ef. Ljevakovića. Sva trojica su imali po nešto više od dvadesetak godina.

Moj brat Abdulgafar je morao ići u Travnik u bolnicu sa muftijom na identificiranje Abdurahmana, a ahbab Mirnes Kovač je došao po mene na aerodrom i s aerodroma smo se uputili pravac muftijinoj kući. Bilo je skoro pa ponoć kad smo stigli. U hodniku sam sreo Muhameda, mlađeg Abdurahmanovog brata, oči su mu bile pune suza, nije plakao glasom, držao se vjernički.

Zagrlio sam ga i izrazio ta'ziju, ali sam znao da se unutar njega “nebo srušilo”. Ušli smo u musafirsku sobu, bilo je tu još nekih ljudi i komšija koji su došli s istom namjerom. Također, bio je tu i Muhamed ef. Hafizović, muftijin zet, te Abdurahmanov dajdža i drugi. Mati Abdurahmanova bila je na spratu sa kćerima i drugim ženama. Muftija se još uvijek nije vratio, tek iza jedan sat u ponoć stigli su iz Travnika, muftija, njegov zet Dino Subašić, Abdulgafar, Rijad, i dr. Izrazili smo muftiji ta'ziju, koji se upravo vratio iz Travnika gdje je išao na identifikaciju svoga sina, kojeg je jutros ispratio iz kuće a noćas je išao da ga prepoznaje. Gledao ga je i moj brat Abdulgafar, kaže kao da spava. Netaknut i lijep. Šehid.

Muftija se držao vjernički, odgovarao je kur'anskim izrazima: kitaben muedždžela – sve je u Knjizi zapisano i rok je određen, Allahova Volja i Njegovo određenje. Gledao sam u tu vjerničku gromadu koja upravo podnosi najteže iskušenje koje se jednom čovjeku može dogoditi. Bio sam skrhan od tog saznanja, bola, tuge i umora. Oko pola dva iza ponoći smo napustili muftijinu kuću, tužni i plačni.

Drugi mladić se zvao Nihad, bio je honorarni imam i šehidsko dijete. Krasan momak. Imao je samo majku, a njegova majka sada ostaje sama i svog Nihada ispraća svome babi i svome Gospodaru. Mehmeda nisam dobro poznavao, a i za njega kažu sve najbolje. Mehmed je nakon medrese završio elektro-tehniku i kažu da je od danas trebao početi raditi. Ali, nije bilo nafake.

Abdurahman je bio predobar momak, jedan tih i čestit insan, neprimjetan, nenametljiv, stidan i prepametan. Vidjelo se na njemu da je džennetsko čeljade. Mirnes ga je sanjao sinoć, kako je k'o došao među nas, dok smo sinoć sjedili u njegovoj kući, bio je prelijep, a Mirnes mu je rekao da je on šehid, te ga je upitao hoće li se zalagati za nas, samo se osmjehnuo i rekao naravno.
Po učenju islama, utopljenici se smatraju šehidima.

Allah ih je pozvao Sebi, kao što je i u Knjizi zapisano. Vrbas ih je odnio, a nama je ostala tuga i sabur. Tuga, tuga i tuga. S tri imena, tuga se danas zaziva: Abdurahman, Nihad i Mehmed.

Ej, Allahu Milostivi, podari im najljepši Džennet, porodicama sabur, kao i svima nama, i čuvaj našu djecu i nas od tih najstrašnijih iskušenja!
Amin.

Izvor: Akos.ba