"I dalje stojim u redu u pošti, niko me ne propušta niti ja to želim. Ljudi se slikaju sa mnom tek kad svako obavi svoje. Pristupačan sam i dostupan, a crveni tepih mi je više opterećenje nego prirodno stanište..."

Popularni glumac Enis Bešlagić (43), član žirija showa `Zvjezdice`, dao je zanimljiv intervju za 24 sata, u kojem je govorio o ovoj emisiji, ali i o drugim zanimljivim stvarima iz svog života...

- S djecom iz ‘Zvjezdica’ razgovaram kao i sa svojom djecom. Dam i kritiku i pohvalu.

U trećoj sezoni showa glumac ne skriva da i on ima tremu uoči početka svake epizode ‘Zvjezdica’.

– Imao sam tremu i s 20, kad sam upisivao Akademiju i povraćao od nje. I djeca i odrasli imaju tremu. Nema dijete veću tremu od mene – smatra. Na dječje suze je jako osjetljiv, no razlikuje iskrene i tužne od obijesnih. U prošloj je sezoni, prisjeća se, jedno dijete plakalo jer mu mama nije kupila iPhone6.

– Svaka ona iskrena suza ima razlog zašto je potekla. Nitko nije imun na to. Najosjetljiviji sam na bolesnu djecu koja više ni ne plaču, nego hrabre drugu djecu – izjavio je Enis. Tokom snimanja i druženja s malim takmičarima nerijetko se prisjeti i djetinjstva. Kao klinac je s ekipom iz ulice brinuo o svim psima i mačkama u susjedstvu. Društvo iz zgrade takmičio se ko će prema njima biti brižniji, koga će životinje više zavoljeti. Pamti da je svako malo doma donio ostavljenu životinjicu, a nerijetko bi i ostale kod njega.

– Od malih nogu sam imao empatiju prema svim živim bićima. Nikad nisam ni cvijet zgazio, a kamoli imao loš odnos prema životinjama. I danas sam aktivan kod njihovog udomljavanja, sterilizacija, cijepljenja...

Glumac pamti i da su kao djeca bili samostalniji od ovih danas. Čini mu se da današnji klinci dobiju sve šta požele.

– Ako im roditelji ne mogu ispuniti želju, uzet će i kredit da klinac dobije što hoće. U moje vrijeme bilo je dosta ozbiljnijih razgovora i bio sam upućeniji u socijalno-društveni odgoj. Danas djecu odgaja mobitel, Google, malo je razgovora s roditeljima. Zatvoreni su u svoj svijet, ne pričaju, a mi bismo sve znali kad bi nas otac pogledao – prisjeća se.

Samo pet godina unazad bio je, kaže, previše emotivan, ljudima nije znao reći ‘ne’.

– Sad sam to naučio jer sam shvatio da ni emocija nije za svakoga. Puno je onih koji će iskoristiti dobre namjere. Sad lakše procjenjujem ljude i prepoznam ko gura svoj interes – priča.

Jedini je naš glumac koji je ‘male ljude’ nazvao zlatom svakog društva. Voli popričati s tetama u dućanu, pošti...

– I dalje stojim u redu u pošti, niko me ne propušta niti ja to želim. Ljudi se slikaju sa mnom tek kad svako obavi svoje. Pristupačan sam i dostupan, a crveni tepih mi je više opterećenje nego prirodno stanište – izjavio je Enis. Svoju djecu, kćerku Asju (14) i sina Maka (11), naučio je da budu veseli, dobronamjerni prema svima, da poštuju starije, budu ponizni, nikad oholi.

– Ne mogu ih učiti da budu nindže te se obrane od svih i svega. Oni su već izgrađeni ljudi. Sretan sam jer imaju jaku emociju, empatiju prema ljudima – navodi Enis. Primjećuje da se Mak pomalo nameće s duhovitim komentarima. U sinu vidi glumački potencijal puno veći nego što ga je on imao u Makovim godinama. No Mak se, tvrdi, zasad ne vidi u glumi.

Toplom odnosu prema ljudima naučio se rano, kad je kao izbjeglica u Minhenu (München) radio na groblju.

– Tamo sam naučio da kraj najbolje pokaže kakav si bio čovjek. Ili ti na grobu raste cvijeće ili ga psi zapišavaju. Važno je kako živiš svaki dan jer ne znaš kad stiže kraj – zaključuje Enis kojemu bi nadolazeće ljeto trebalo biti radno i opuštajuće.