Gospođa Emina Hodžić-Patković na svom profilu je podijelila jednu priču koju je čula prošli vikend.

Pročitajte ispod!

Želim sa vama podijeliti jednu priču koju sam čula prošli vikend.

Naime, nekad ljetos posjetile su me dvije djevojke iz Sarajeva, željele su mi lično uručiti svoje donacije za grupu, a kako rekoše i da me upoznaju. Helem, ništa ja puno tada nisam o njima doznala, one posjedile sat vremena, popile kafu i otišle. Jedna od njih dvije kasnije bi mi se često javljala, tek tako, da malo popričamo. Nije se ljutila kad joj se ne javim po dva-tri dana, bila je baš strpljiva.

Kako su zadnji mjesec dana bila ova sva dešavanja oko grupe, prije koji dan me pita može li ona mene posjetiti, eto ima veliku želju da malo sjedne sa mnom i popriča.

I kažem ja bujrum naravno, a ona odmah sutradan dođe.

Kad smo tako sjele uz kafu poče ona meni pričati zašto je ustvari došla, pita me da li bih ja napisala knjigu o njoj?

Malo je reći da sam bila iznenađena, zato što ja nisam neki sad pisac, niti sam po tom pitanju nešto posebno uspješna i poznata.

Rekla sam ne, ni slučajno, ono u prvi mah.

Ali evo par dana me ta priča drži nekako tužnu i sjetnu, pa da ne radim još uvijek na nekim dopunama i korekcijama knjige "Srest cemo se jednom, u Istanbulu", ko zna, možda bih i pisala.

Zasad sam joj obećala objaviti priču, ono što je ona meni ispričala. Razlozi radi kojih je željela da napišem ovo i objavim, će vas vjerujem iznenaditi, kao i mene što su.

Ona se nada da će ovo pročitati njena majka (ne znam ko je, to mi nije rekla).

Ime Azra sam ja stavila, naravno da joj to nije pravo ime.

******

Ja sam Azra, djevojka sa pune 22 godine i sa završenom osnovnom školom. Rođena sam u jednom selu nadomak Jablanice.

Nemam nikoga, potpuno sam sama.

Da me pogrešno ne razumijete, imam žive roditelje, imam četiri polusestre i tri polubrata.

Ali ustvari nemam nikoga.

Odrasla sam kod nane, koja se brinula o meni nakon što su me ostavili i otac i majka.

Razveli su se kad sam imala nepunih pet godina. Otac se oženio par mjeseci kasnije, a mene je mama povela sa sobom.

Bila sam tiho dijete, nečujna. Majka mi je rekla da kod nane i dajdže moram biti mirna, inače će nas istjerati iz kuće.

Međutim, za nešto više od pola godine, moja mama je odlučila da se ponovo uda.

Bila je uvijek lijepa, ali nakon razvoda se počela posebno dotjerivati. Da me pogrešno ne shvatite, moja mama je dobra žena i moj otac dobar čovjek. Oni su oboje svojoj djeci divni roditelji, ali ja ne spadam u njihovu djecu, za njih sam bila uvijek samo teret i smetnja u životu.

Moja majka je, kako kažu našla dobru priliku, svi su govorili da joj se posrecilo sa tim čovjekom. Bio je vlasnik jedne poznate firme u to vrijeme i veoma bogat.

Mama je jedan dan počela pakovati moje stvari i rekla mi je da će me dajdža odvesti mome ocu, neka se sad on o meni brine. Sjećam se da sam mnogo plakala, da sam je grlila i milovala po licu, moleći je da me ne šalje. Rekla mi je da je dosta što se o meni toliko vremena brinula, a "on" ko momak živio, neka eto i on vidi kako je kad imaš prikolicu.

Tada to nisam razumjela.

Poslala me je to jutro po dajdži, a taj isti dan se udala. Kad me je dajdža doveo do babine kuće, otvorio je drvenu vratnicu i pokazao mi na vrata, govoreći da idem i da zovem oca, da lupam na vrata. Za to vrijeme je istovario iz auta dvije crne vreće od smeća, u kojima je bila sva moja odjeća i obuća, te i prije nego sam došla do vrata, dajdža je sjeo u auto i otišao. Lupala sam na vrata ali nikog nije bilo u kući. Od ranog jutra do kasno u noć sam sjedila na pragu i plakala, dozivajći mamu.

Kad se auto zaustavilo ispred avlije, jer od one dvije vreće koje su bile ostavljene na sred ulaza nije moglo proći, otac i njegova žena su izašli iz auta da vide šta se dešava.

Ne mogu vam opisati taj šok kad su mene ugledali. Iskreno, meni je bilo hladno i bila sam mnogo gladna, u tom momentu sam samo željela nešto pojesti. Uvedoše me u kuću, otac psuje, maćeha galami, a ja govorim babi da sam gladna. Sjećam se da me je uzeo za ruku i zatvorio u sobu. Nisam smjela izaći, tako su mi rekli. U toku noći sam se nekoliko puta upiškila jer su vrata bila zaključana, a nisam smjela kucati i dozivati. Bila sam toliko gladna da od gladi nisam mogla zaspati. Odjeća mi je bila mokra, te sam se tresla od hladnoće.

Ujutro je maćeha otvorila vrata i kad je ugledala nekoliko velikih lokvi na podu, nastao je haos. Otac me je istukao kaišem, nisam mogla sjesti, koliko sam imala masnice.

Taj dan otac me je odveo nani, njegovoj mami, a ja sam samo željela da idem svojoj mami.

Ostala sam živjeti sa nanom, dok su moji roditelji gradili porodice. Sa tugom sam gledala kad otac odlazi sa svojom porodicom u grad, u kupovinu, na more. Mene nije vodio.

Ali sve to nije ništa u poređenju sa mojom majkom, radi koje ovo sve i govorim, radi koje želim i knjigu da napišem.

Kad sam malo odrasla, par puta sam bježala od nane mami. Svaki put bi mi samo dala pare za kartu i vratila me u autobus, čak me ni u kuću nije puštala. Govorila mi je da ne dolazim, da je ne brukam pred mužem i komšilukom.

Moja mama je udajom za mog očuha postala ugledna žena, popela se na visoko mjesto u društvu, postala je sasvim druga osoba.

Odjeća joj je markirana, vozi auto, odlazi na zimovanja i ljetovanja, a njena djeca, eh sad...

Djeca moje majke su prva klasa: kulturni, obrazovani, ugledni, iz dobre porodice, u najmodernijoj odjeći.

I nisam rekla ono glavno, da.

Moja majka je dobra vjernica, njen muž je vjernik i njena djeca su vjernici.

Mama se pokrila još dok je bila u braku sa mojim ocem, koji je ruku na srce sve, samo ne vjernik. Ni jedan mu haram nije stran, ali se makar ne prodaje ljudima da je nešto što nije. Dok je sa mamom druga priča.

Ona je dio mog života koji me stalno žulja, ona je ono nešto u grlu što stoji i što ne mogu sažvakati.

Ona je danas jedna visokougledna sarajevska hanuma, a samo mali broj ljudi zna da ima tamo neku curicu sa onim "sojsuzom", pa kakav otac - takva kći, zar bi moglo drugačije? Puno puta sam tu rečenicu čula i od nje i od njenog muža, kad bi u rijetkim prilikama dolazila njima. Nisam smjela hodati po skupim tepisima, bojeći se da ih ne uprljam, bojala sam se uzeti času u ruke, da mi nebi ispala ili da ne prospem, jer bi tada morala slušati satima kakva sam neuredna, nevaspitana, bezobrazna...

Moje dvije sestre su me gledale kao da sam šugava, brat je još mali, ima tek 8 godina ali kad god sam došla mami, svaki put bi me nebrojeno puta upitao kad ću ići svojoj kući, što sam opet došla?

Teško mi je bilo gledati kako mama brine o svojoj djeci, dok je mene dala ocu, koji me isto nije htio, pa su me na kraju dali nani.

Teško mi je svaki put kad mi mama krene govoriti da se trebam lijepo ponašati, da se ugledam na Esmu, koja eto iako ima tek 15, već je prava djevojka i dama, primjer za ugled kako je vaspitana i kulturna. A Esma to sve sluša i svaki put kaže, ma de bona mama, pusti je, ko da to ona razumije šta joj govoriš (aludirajuci da sam samo osnovnu školu završila i da sam glupa).

Tada bi najradije vrištala i derala se ali znam da nema fajde.

Kako da objasnim mami da mene nije niko odgajao, da me je upravo ona ostavila kad me je trebala odgajati, a da je njih dvije lijepo odgojila, milovala, mazila, voljela?

Kako da joj kažem da mene niko nije učio da klanjam niti da je to farz, dok je ona svoju djecu svemu učila, dok su oni bili uz nju cijelo vrijeme, ja sam do 17-te bila sa nenom, a kad je umrla, ostala sam sama da se snalazim.

Tada sam radila razne stvari da bi preživjela, upadala u razne harame, nekad pomislim da nema grijeha koji nisam učinila, a duša me radi toga toliko boli.

Željela sam biti kao mama, a nisam znala kako.

Samo sam je jednom pitala zašto me je ostavila kod oca, kad on nema veze sa vjerom, kako je mogla očekivati da ću ja biti drugačija od njih, kad je znala kakvi su i kako žive?

Rekla mi je da je po islamu obaveza da se otac brine o djeci, ne majka.

Tada, kad sam je to pitala, imala sam 18 godina, tada sam zamrzila taj mamin islam koji traži da se djete jedno ostavi, a da se druga djeca lijepo odgoje i paze.

Tada sam zamrzila i svoju majku i sve one sitne pare koje bi mi gurala u ruku na autobuskoj stanici, žureći da što prije od mene ode, da je neko ne prepozna.

Uvijek me se stidila.

Zamrzila sam je što me je pitala kako to da sam tako obučena kao prostitutka, kako to da ne klanjam, kako to da nju sramotim svojim postojanjem. Nju, koja mi eto sve nastoji obezbijediti, koja mi čak i jaknu i čizme kupi, koja mi i kredit na telefonu počesto po 2 KM dopuni.

A ja sam samo željela imati majku, nekoga uz koga ću rasti, ko će me učiti da budem dobar čovjek.

Danas, imam 22 godine, ostavila sam posao konobarice, već 8 mjeseci živim sa jednom polupokretnom nenom i brinem se o njoj. Nenina djeca žive vani i često mi uz platu daju i bakšiš (tako sam naučila govoriti dok sam konobarisala). Taj novac štedim kako bih mogla sebi platiti vanredno školovanje, želim da završim makar srednju školu.

Počela sam sama učiti o vjeri i obavljam namaze od prije dva mjeseca onako kako znam. Ne znam sure napamet, čitam ih sa papira, a uz video učim kako ispravno obaviti namaz.

Nadam se da će mi Allah oprostiti moje silne grijehe, jer za neke stvari nisam ni znala da su grijeh. Prije dva mjeseca sam prestala i pušiti.

Ako Bog da, planiram u aprilu pokušati da položim prvi razred srednje škole, jedna nenina kona je tu u školi profesorica, pa mi je obećala pomoći.

To ništa nisam rekla mami, da mi Allah oprosti, nekako uživam kad je gledam kako se muči i okreće, kako se skriva da je ko ne prepozna kad je sa mnom.

Ona misli da ja ne kontam radi čega, kad me pozove u gradu da se vidimo, uvijek idemo negdje u neke zabačene objekte.

Vidjela sam je prošli petak.

Iako sam se ostavila te vrste odjeće, nisam još naučila kako da se nosim sa onim što osjećam prema njoj.

Obukla sam mini suknju koju sam jedva navukla i čizme iznad koljena.

Da mi Allah oprosti, toliko sam uživala dok se ona zgražala nad mojim izgledom.

Znam da je to ružno, ali nekako ne mogu još uvijek da se po tom pitanju pobijedim.

Molim Allaha da mi dadne snagu da postanem bolja osoba, da naučim pravilno klanjati namaz. Islam je lijep i nema veze sa onim što ljudi rade. Toliko bih voljela da se pokrijem, da budem pristojna i dobra osoba, samo me je strah iskreno, jer ljudi znaju kakav sam život vodila, znam da bi mi se ismijavali.

Željela bih da jednom moja majka shvati da novac i ugled u društvu ne vrijede ni samo jedne suze djeteta, a ja sam ih toliko isplakala radi nje.

Ako me ikad Allah počasti da budem majka, znam da nema toga što bi bilo vrijedno mog djeteta. Voljela bi da me Allah uputi na nekog kao što sam ja, nekog polovičnog, nekog griješnika koji se pokajao i koji se kao i ja trudi zadobiti Allahov oprost i milost.

Znam da to treba zaslužiti i da je meni još rano da se nadam, ali ću se ako Bog da potruditi da ostatak svog života provedem tako, da Allah bude sa mnom zadovoljan.