Šestogodišnja Jana Marjanović mogla bi da bude krunski svjedok u rješavanju zločina u Borči jer je kroz specifičnu igru otkrila da vjerovatno zna gdje je njena majka ubijena!

Stručnjaci su poslije ubistva njene majke razgovarali sa malom Janom i tražili da nacrta nekoliko crteža sa različitim temama.

- Djevojčica je, između ostalog, trebalo da nacrta i porodicu. Interesantno je da je nacrtala sve što je od nje traženo, ali je odbila da crta mamu i tatu! Prije tragičnog događaja, vaspitači su bili svjedoci da je često crtala majku i oca. Pretpostavlja se da je odbijala da ih crta kada je doznala da se njenoj mami dogodilo nešto strašno - navodi izvor.

Kako Alo doznaje, djevojčica u igri pokušava da "oživi" majku tako što ređa njenu garderobu po podu! To je psiholozima bio alarm da treba ponovo da razgovaraju s djetetom i provjere da li zna nešto o ubistvu Jelene Krsmanović Marjanović.

- Poslije Jelenine sahrane, djevojčica je iz plakara uzimala maminu garderobu i ređala je po podu. Ispostavilo se da tako zamišlja majku i pokušava u svojoj dječjoj glavi da je oživi! Inspektore je ovaj detalj naveo na sumnju da vjerovatno zna više od onoga što je prvobitno rekla u razgovoru sa stručnjacima - navodi izvor iz istrage.

Djeca njenog uzrasta u vrtiću dobijaju zadatak da crtaju "nešto čega se plašim" ili "strašnu stvar" da bi otvoreno pričali o svojim strahovima i lakše ih prevazišli. Inspektori su tu igru iskoristili da dođu do novih informacija o ubistvu.

Bilo im je neobično kada je Jana na temu "čega se bojite" nacrtala svoju kuću i posumnjali su da tokom ranijih razgovora sa psiholozima nije otkrila sve što zna. Ubrzo potom, doznali su za njenu igru maminom garderobom i odlučili da ponovo razgovaraju s njom.

Alo je pitao stručnjake da li ova igra može da otkrije ključne detalje zločina i pomogne u rješavanju ubistva. Dr. Dijana Lazić Puškaš, psihijatar i sudski vještak, tvrdi da djeca maštanjem ublažavaju tragediju.

- Djeca se brane od traume na drugačiji način od odraslih. Kada dožive nešto bolno, što nisu mogla da spriječe, reaguju povlačenjem u sebe i izbjegavaju komunikaciju s okolinom. Gube interesovanje za svakodnevne, uobičajene igre sa drugom decom i preokupirana su pokušajem unutrašnje obrade događaja. U tu obradu se uključuje mašta, koja ima zadatak da ublaži doživljaj tragedije i poništi realnost - objašnjava dr. Dijana Lazić Puškaš i dodaje:

Djeca poslije neprijatnog događaja funkcionišu na nivou magijskog mišljenja, jer su uvjerena da će tako uticati na realnost oko sebe. Tako i ne čudi da djevojčica majčine stvari oblači svojoj imaginarnoj majci i tako hoće da je oživi. Majka joj očajnicki treba i tako nastoji da je vrati. To ređanje stvari može da poprimi ritualni oblik. Ovo je posljedica dječjeg načina razmišljanja, posebno u stanju intenzivnih emocija. Vjerovatno je obeshrabrena kada svojim postupcima ne uspijeva da je oživi, a novim pokušajima održava nadu da će je vratiti. Samo, vrlo je neobično da dijete mjesto za oživljavanje i povratak majke nalazi na podu! Nije valjda zapamtila da je majka ležala na podu? Zar je majka inače spavala na podu? Da li je to prirodno mjesto gdje je nalazila majku i zašto baš tu želi da je oživi? - ističe dr. Lazić Puškaš i navodi da stručnjaci treba to da provjere.

Dr. Radomir Čolaković, psihijatar, podsjeća da djeca imaju fotografsko pamćenje i tako projektuju svoje viđenje nekog događaja.

- Ako dijete, recimo, crta praznu kuću, time pokazuje da mu majka nedostaje. "Pravljenje" mame na podu može se tumačiti kao projekcija djetetovih emocija, ali i doživljenih sukoba. Dijete neprijatne događaje potisne u podsvijest i kasnije ih izvlači. Ova igra se ne može uzeti kao objektivna činjenica, ali zajedno s njenim crtežima može da ukaže na to da možda u podsvijesti nosi neke slike o tragičnom događaju. Pitanje je otkud baš na podu? Vještaci bi trebalo da se pozabave time - naglašava dr. Čolaković.