- Od tog dana, kada je moj četrnaestogodišnji sin, ne videći izlaz iz vrtloga nasilja u koji ja je uvukla grupa vršnjaka, odlučio da prekrati sebi muke, ne postojim ni ja. Ono što me je prvih mjesec održavalo u životu bila je očajnička želja da otkrijem kako je došlo do toga, da rekonstruišem događaje koji su prethodili tom užasnom činu, o kojima je Aleksandar uporno odbijao da govori. Shvatila sam da su ovoj tragediji umnogome doprinijele nadležne institucije koje su se oglušile o moje apele za pomoć, prije svih škola i policija, a na sve to nadovezao se sud, čiji su činovnici pokazali zapanjujuće nepoznavanje zakona - započinje svoju priču Nevena Vrtulek, novosadska novinarka, koja je prije tri i po godine izgubila jedino dijete koje se bukvalno pred njenim očima bacilo u ambis.

- Da sam onda znala to što sada znam, možda se ne bi završilo tako. Shvatila sam da se vršnjačko nasilje nedopustivo često prikriva ili označava kao "pubertetski nestašluk", što je vrlo površno i neodgovorno, jer može izazvati užasne posljedice po dječju psihu. Iz svog tragičnog iskustva uvjerila sam se da, čak i kada reagujete na vrijeme i preduzmete sve što je u vašoj moći, ne možete učiniti mnogo bez podrške sistema. Zato sam odlučila da pomažem roditeljima čija su djeca žrtve vršnjačkog nasilja, poput mog Saše, malog Alekse i mnogih drugih koji trpe zlostavljanje. Jer, uvijek se može desiti da osjetljiva dječja duša nije u stanju da izdrži taj pritisak i da mlado biće u očajanju podigne ruku na sebe - upozorava ona.

Aleksandar je, kako ističe Nevena, bio vedro, radoznalo dijete, uvijek nasmijan, pozitivan, spreman da pomogne, omiljen u društvu, dobar đak. Sa svojom majkom, koja ga je odgajala sama, imao je odnos pun povjerenja i ljubavi.

Nevena Vrtulek samoubistvo Saše 1

- Išao je na časove glume, svirao je violinu, bavio se sportom, imao je moju podršku u svemu što ga je okupiralo. Bio je dijete kakvo se samo poželjeti može, mnogo smo razgovarali, kao pravi prijatelji, zajedno smo rješavali sve probleme...

A onda, u osmom razredu, na početku školske godine, desio se incident u školi.

POVEZANO
Daniel FitzpatrickPONOVILA SE TRAGEDIJA KAO MAHIROVA: Danijel (13) se objesio jer su ga u školi drugari zlostavljali?!

- Dvojica učenika pretukla su dječaka iz Sašinog razreda, jedan ga je držao, drugi ga je udarao glavom u lice. Moj sin nije tome prisustvovao jer je u to vrijeme bio na razgovoru kod pedagoga i nije mi jasno zašto ga je otac tog djeteta pozvao za svjedoka u policiji, kada je tuči svjedočilo nekoliko desetina drugih đaka. Možda zato što su ta djeca imala očeve koji to ne bi dozvolili, ovako, mislio je da će se Sašom lakše manipulisati jer ima samo mamu. Otišli smo zajedno u policiju, gdje je moj sin dao izjavu da nije ništa vidio, jer je bio kod pedagoga (koji je to mogao potvrditi, ali nije) i mislila sam da je to završena stvar. Ali, grdno sam se prevarila...

Aleksandar je ostao svjedok u postupku, policija je jednostavno ignorisala njegovu izjavu koja se lako mogla dokazati.

- Dvojica dječaka-nasilnika, koji su, kako sam kasnije doznala, bili dio veće kriminalne grupe u kvartu, zajedno sa svojim pajtašima, počeli su da maltretiraju mog sina. Zbog ranije počinjenih djela prijetilo im je zatvaranje u popravni dom i odlučili su da na svoj način “srede” glavnog svjedoka. Krenula je hajka kojoj su se, iz straha da i njih ne zadesi isto, pridružila i druga djeca, među njima i mnogi koje je Saša smatrao drugarima. Prijetili su preko Fejsbuka da će mu njih petnaestorica “doći na gajbu”, vrijeđali ga i omalovažavali, udarali mu macole od kojih ga je danima boljela glava.

Bio je izolovan, više nije znao kome da vjeruje, ko mu je prijatelj.

- Uporno sam ga ispitivala šta se dešava, ali nije htio da mi kaže, govorio je da je sve u redu, da može sam da se izbori s problemima i da se roditeljima i nastavnicima tužakaju samo jadnici. Instalirao je šifre na telefon, tablet i računar, nisam mogla da dođem ni do kakvih informacija. Na zid ćutanja naišla sam i kada sam se raspitivala kod njegovih drugova iz razreda, a na sve moje molbe da istraže šta se dešava, školski pedagog i razredni starješina ostali su nijemi. To je pubertet, govorili su, i ništa nisu preduzeli iako je dijete imalo veliki broj izostanaka, koje sam, doduše, pravdala strepeći da će mu zabraniti da polaže malu maturu. Otišla sam u policiju da prijavim nasilje, ali rekli su mi da ne mogu da pomognu jer ne znam pojedinačna imena već samo naziv huliganske grupe koja ga je malteretirala, čiji su im članovi, uzgred, bili dobro poznati.

U drugom polugodištu Saša je išao redovno u školu, ali njegovo ponašanje bivalo je sve čudnije, postao je agresivan i sasvim se povukao u sebe.

- Naša nekada sadržajna komunikacija svela se na moja zabrinuta pitanja i njegove šture, bijesne odgovore. Nekoliko puta bili smo na ivici fizičkog sukoba, molila sam ga da mi kaže šta mu smeta kod mene, da razgovaramo kao ranije, obećavala da ću se promijeniti ako ga nešto povrjeđuje. Rekao je: “Mama, ti si super, stvarno ne znam šta mi je”. Zakazala sam razgovor kod dječjeg psihologa, koji mi je poslije nekoliko zajedničkih seansi i dva-tri razgovora nasamo, sa Sašom i sa mnom, saopštio da moj sin ne želi da priča s njim i da je sve što se dešava posljedica pubertetskih “bubica”. Vidjela sam da od tog “stručnjaka” nema koristi, pogotovo kada je djetetu otkrio (što pravi profesionalac nikada ne čini!) detalje razgovora koje smo vodili u četiri oka, što je moj sin okarakterisao kao veliku izdaju. Nazovi-psiholog zamolio me je da mu dam još malo vremena i popustila sam, dan-danas se kajem zbog toga.

Desetak dana prije 14. rođendana, Saša je dobio poziv iz suda da svjedoči kao da je odrasla osoba, mada zakon propisuje da djeca tog uzrasta izjave daju u takozvanoj screen sobi u Centru za socijalni rad, u prisustvu roditelja, psihologa, javnog tužioca i advokata, a sve se snima i prilaže sudu u dokaznom postupku.

Nevena Vrtulek samoubistvo Saše 1

- To tada nisam znala, pa nije na meni da poznajem zakone, sudija i tužilac morali bi da vode računa o tome da se poštuje procedura. A nisu... Bio je to dodatni stres za sve nas, a naročito za Sašu - prisjetila se Nevena.

Dvije nedelje prije nesreće, Aleksandar je majci povjerio da je riješio sve nesuglasice sa “ekipom”, bio je miran i vedar, skoro kao ranije.

- Popodne uoči tragedije otišao je s društvom u kladionicu, odakle se vratio sav zadihan, kasnije sam od jednog njegovog druga doznala da se trkao s autobusom. Njegovo ponašanje te večeri bilo je, blago rečeno, čudno. Nikako nije mogao da se smiri, neprestano je šetao po stanu, na momente je izgledalo kao da uvježbava neku ulogu, odbijao je svaku vrstu komunikacije, bio je agresivan kao nikada do tada. Proveli smo besanu noć i pred jutro se malo smirio, ali odbio je da odemo kod novog psihologa kojeg sam pronašla u međuvremenu. Otišla sam sama i zakazala novu seansu, a kada sam se vratila, bio je u svojoj sobi. Mislila sam da spava i nisam htjela da ga uznemiravam, počela sam da spremam ručak, a onda, iznenada, vrata njegove sobe naglo su se otvorila i Saša je istrčao na terasu. U sekundi je prekoračio ogradu i poletio u bezdan, pojurila sam za njim, ali sve je bilo kasno. Tada se završio i moj život, ali odlučila sam da se borim, u njegovo ime, da se tako nešto više ne dešava.

Policija je poslije svega provjeravala da li u Sašinom slučaju ima elemenata krivičnog dela.

- Pokušavajući da dokučim šta se to događalo s mojim djetetom, došla sam do informacije da su mu njegovi zlostavljači krišom sipali u koka-kolu mefedron, drogu poznatu kao “luda mačka” i “heroin za siromašne”, koja uzrokuje upravo takvo ponašanje, kakvo je Saša povremeno ispoljavao nekoliko mjeseci prije svog tragičnog kraja.

Doznala sam, nakon što je jedan tehničar provalio šifru njegovog kompjutera i tableta, da je moj sin sistematski zastrašivan preko društvenih mreža, ali to policiju nije zanimalo. Za istragu Sašine pogibije koja se vodila prilično traljavo i površno, bio je zadužen inspektor koji je nedavno uhapšen zbog dilovanja droge, pa kako se onda može smatrati validnom?! Njegov zaključak bio je da nema elemenata vršnjačkog nasilja. Uspjela sam da dođem do ministra policije Nebojše Stefanovića, koji me je vrlo ljubazno primio i naložio MUP-u Novi Sad da obnovi postupak povodom smrti mog Aleksandra. Ali, znate kako, neće ovi dole priznati ministru da su loše obavili posao, čak i kada im uhapse nadležnog inspektora. Poslali su mu isti izvještaj, a meni nisu odobrili uvid u listing s pozivima upućenim Aleksandru neposredno prije njegove smrti, iz kojeg bi se moglo doznati ko ga je i kada zvao, i možda doći do imena odgovornih za njegovo zlostavljanje.

POVEZANO
Alisa Mahmutović i Dubravko LovrenovićTUŽAN KRAJ: Nakon očuha Dubravka, preminula i majka Mahira Rakovca, Alisa Mahmutović