Opaka bolest kucala je na posljednje jutro ovozemaljskog života I.S. iz sela Selačka, kod Knjaževca. I prije ovog, sudnjeg, dolazila mu je, tu, uz grlo, i stezala ga ledenim rukama, pa ostavljala. Ne jednom. Dolazila je iz dana u dan. Iz jutra u jutro.

Ovako počinju priču Večernje novosti o ubistvu koje se dogodilo prije 49 godina u selu Ošljani.

I.S, čije podatke spomenuti portal nije otkrio iz obzira prema njegovoj nedužnoj porodici ubio je 28.08.1971. lijepu pastiricu Zagorku Milenković iz knjaževačkog sela Ošljane, o čemu se dve decenije nije znalo, a još tri decenije se ćutalo.

"Umirem, danima, a ne mogu da umrem", gušeći se, ovim riječima, I.S. probudio je telefonom svoju suprugu i pozvao je da prvim šinobusom dođe kod njega u zaječarsku bolnicu. Kada je stigla, navodno joj je rekao:

"Idi u policiju i ispričaj. Ja sam ubio Zagorku. Svedočila je protiv mene. Samo je ona videla da sam izbio oku onom momku dok sam bio u lovu. Govorila je istinu. A, ja joj obećao da ću joj se osvetiti. I, ubio sam je. Onim mojim karabinom, sa bajonetom na vrhu. Oružje sam, potom, bacio u jamu. Molim te, požuri i prenesi im to!"

Žena je otišla u policiju, dala izjavu i patrola je krenula. Kada su, međutim, stigli u zaječarsku bolnicu, I.S. nije bio živ. Bio je to kraj dvodecenijske potrage za počiniocem gnusnog zločina nad Zagorkom Milenković, prelijepom pastiricom.

Istraga je utvrdila prostrelne rane iz karabina i ubode noža u predjelu grudi. Kako bi se otkrili motivi zločina i počinilac, privedeno je i ispitano oko 300 ljudi, oduzeto i vještačeno njihovo oružje, obavljene su čak tri ekshumacije. Pod istragom je bio i ubica, u selu poznat i upamćen po bahatosti, od koga su mnogi strijepili i sklanjali se.

"Službenu belešku policije sa izjavom supruge I.S. čuvam gotovo tri decenije", navodi Mirjana Jovičić (72), sestričina ubijene Zagorke.

"Mene i sada progoni sećanje na tu noć, kada se od stada nije vratila kući. Pamtim kako su tetka i teča, sa fenjerima, izbezumljeni tumarali pašnjacima i dozivali je. Celo selo se podiglo da je traži. Našli su je sutradan, oko podneva. Sumnjali su da je stradala zbog lepote. Umrli su, nisu doznali istinu. Da li bi im bilo lakše da jesu?", pita se.

Zašto je Mirjani Jovičić bilo potrebno tri decenije da, ovih dana, konačno iznese epilog ove stravične priče? Da li je shvatila značaj istine koju ne treba odnijeti u grob?

"Ispričala sam, sad mi je lakše. Nije lako istinu nositi u sebi, trebalo mi je ovoliko vremena da skupim hrabrosti i sve ovo kažem. Vi, možda, ne razumete... Ako nekome smrt potpiše nevinost, stigne brže od kazne i presudi mu, zločin je - nerešen. I, šta ostaje porodici žrtve? Da se pomiri, mada istinu zna? Da se ne miri? Ja sam odlučila da se ne mirim", objašnjava.

Mirjana Jovičić potom na groblju pali svijeću ispred mermernog spomenika, na kojem je fotografija mlade, lijepe žene.

"Zbog vas sam poranila, mada svakog 28.08. palim sveću", tvrdi.

Mraz steže Ošljane. Inje ovom selu daje, naizgled, idiličnu sliku. Iza ove slike je umiruće selo. Sve umire, samo živi istina o ubistvu lijepe pastirice Zagorke Milenković.

POVEZANO
Šefka Hodžić - selo JusićiŽENA KOJA JE POČINILA NAJMONSTRUOZNIJI ZLOČIN u BiH ikada nestala bez traga