Dragoslav Šinik je tog jutra, 31.12. krenuo iz svoje kuće do vikendice nadomak Gradiške. Htio je da provjeri da li je sve u redu, jer mu je prije par dana provaljeno u vikendicu.

Prizor koji je zatekao izlazeći iz automobile pamtiće, vjeruje, cijeloga života. Pred vratima je stajala djevojčica, ista njegova kćerka Sara. Identična, kaže. U prvi mah je pomislio da to i jeste ona, ali ga je zdrav razum podsjetio da je Saru prije pola sata ostavio kući.

I djevojčica je zasigurno bila iznenađena, pa je utrčala u kuću, a Dragoslav je krenuo za njom...

U kući ih je bilo 23, prisjeća se za Buku Dragoslav, dosta djece, a šestero je bilo potpuno malo. Nije se uplašio, nije ih otjerao, nije se ni naljutio.

Ništa od toga Dragoslav nije uradio, niti pomislio, jer je vidio ljude u nevolji, promrzle i gladne, vidio je iscrpljenu djecu, koja su se sa tako malo godina susrela sa teškim izazovim i lutanjima čiji kraj se ne nazire.

Vratio se do auta, uzeo paketiće koje je tog dana planirao podjeliti nekoj drugoj djeci i dao ih svojim malim iznenadnim gostima.

Dragoslav Šinik migranti vikendica 1

- Bili su vidno isrcpljeni i odrasli i djeca. Doznao sam da su svi iz Bagadada, i da traže neki bolji život. Odvezao sam se do grada kupio vode, mlijeka, nešto hrane i dao im. Zamolili su me za lijekove, jer su neka djeca imala temperature, što sam i učinio. Bio sam jako potresen njihovom nezvijesnom sudbinim, a naročito tom malom djecom. Svi su, naknadno sam doznao, naredno jutro evidentirani od strane držvne granične službe, imali su papire da su prijavljeni u Sarajevu i tamo su upućeni autobusom, navodi Dragoslav i skromno dodaje da nakon tog prvog susreta sa izbjeglicama iz Iraka ima samo jednu želju - da ni jedno dijete više nikada ne spava pod vedrim nebom na - 10 stepeni.

Kada su otišli, Dragoslav je sjeo i ponovo napisao poruke uz vodu i mlijeko za djecu, a uz pripremljena drva i šibice poruku da se ako neko navrati slobodno ugrije i pazi da ne izazove požar.

Taj njegov ritual traje od kada je prvi put zatekao provaljena vrata u vikendici, dječije pelene u jednom ćošku, a u drugom blatnjavu odjeću. Shvatio je odmah, da je riječ o migrantima, i da ako bude zaključavao da će vrata uvijek biti polomljena, a oni gladni, žedni i promrzli.

Od tada vrata vikendice ne zaključava. Na njih je stavio natpis "Otvoreno 0-24".

- Ne zamjeram im što su provalili u vikendicu, jer vjerujem bi i sam sa ozeblim djetetom u rukama pokušao naći sklonište i ugrijati ga. Zato sam se i odlučio ostaviti otvorena vrata i sve pripremljeno. Jer to su ljudi u nevolji, sve ih više stradava, a i sve više država ih želi što dalje od svojih granica. Teška je njihova priča, nismo ni svjesni koliko, a najgore od svega je što se nikakvo riješenje ne nazire i što u oblasti migracija vlada pravi haos, iskren je Dragoslav.

Svako ko poznaje Dragoslava ovim gestom nije ostao iznenađen, jer riječ je o čovjeku koji se već duži niz godina lavovski bori za neku humaniju i ljepšu bosanskohercegovačku svakodnevnicu.

Pokrenuo je rješavanje mnogih problema u svojoj lokalnoj zajednici, a prošle godine mu je pošlo za rukom da animira brojna udruženja, kompanije, ali i sugrađane koji su ugostili 1.700 porodica iz cijele bivše Jugoslavije i time nesumljivo pokazali da su spremni da pomognu, samo ih neko treba potaknuti.

Nadamo se da će i ova Dragoslavova gesta imati sličan učinak, da će se prije svega nadležne institucije aktivnije uključiti u riješavanje pitanja migranata i izbjeglica, ali da će se i svijest naših ljudi polako mijenjati.

Voda, hrana, prenoćište, topla riječ, osmjeh, razumjevanje..., onoliko koliko ko može. I onda će taj dan, u ovim haotičnim vremenima, imati puno više smisla.

(Doznajemo.com/Buka)