Nekad prošle godine, na ulici našao sam određen novčani iznos. Pare smotane u kolut, više od pola moje plaće.
Čekao sam dva sata, nebil' neko naišao i tražio te pare.
Na trotoaru kao izgubljen, gledajući u lice svakog prolaznika, čekao sam...
Nakon dva sata, došao je čovjek, sav izgubljen, zabrinut, gledao je desno-lijevo.
Ja sam ga zaustavio i upitao:
- Gospodine, da li ste nešto izgubili?
- Jesam sine, platu sam izgubio!
Pružio sam ruku, rekavši:
- Ja sam ovoliko našao!
Prebrojao je novac i rekao:
- Sve je tu, to je moja plata!
Iako je njegova plaća bila duplo manja od moje, pružio je ruke i rekao da uzmem koliko želim. Odbio sam radi njega, jer svi možemo biti u tom položaju.
Neki dan ja sam izgubio određen novac, jučer mi je došao čovjek na vrata i vratio izgubljeno.
Dok mi je davao novac, vidio sam osmijeh onoga čovjeka, kojem sam ja pronašao novac.

Šta god radiš, radiš sebi!

***

Ovo je priča koju je objavio Semir Krnjić na svom Facebook profilu, a i sama priča o ovom mladiću je interesantna.

Ovaj Novotravničanin, napisao je dvije knjige. Ništa čudno za talentiranog pisca, reklo bi se. Priča ne bi bila toliko zanimljiva, da ovaj talentirani mladić nije konobar. Ugostiteljskim poslom bavi se već par godina, a mir nalazi u pisanju. Do sada je napisao dvije knjige, više od 250.pjesma , više od 50 priča i par eseja. Dobitnik je nekoliko nagrada sa literarnih takmičenja.

Iz razgovora koji je nedavno imao za Source otvorio je dušu:

Kako se jedan talentovani pisac poput Vas našao u ugostiteljskom poslu?

Takva nafaka. Jer mi smo Bosanci, ako je moguće da jedan čovjek bez srednje škole bude na nekoj od visokih funkcija. Zašto je čudno da tacnu nosa neko ko je napisao dvije knjige.

Odakle ljubav prema pisanju?

Kada sam imao dvije godine teško sam se razbolio i ta bolest je ostavila neke svoje tragove. Da bih to prevazišao, morao sam više da čitam, bilo šta. Čitajući što "moram" , zavolio sam knjige. Što sam više čitao, više sam bio inspirisan. Tako da sam sa 18 godina napisao knjigu "Želja" koja ove godine treba ugledati svjetlo dana.

Semir Krnjić konobar

Kako biste opisali konobarski posao, da li taj posao obavljate iz ljubavi?

Po zanimanju sam, mašinski tehničar - konstruktor na računaru. Odrastao sam uz babu koji ima radionicu i maštao jednog dana da imam veliki auto otpad i da popravljam auta. Kada sam završio srednju školu, nisam mogao naći posao u svojoj struci, ustvari nisam imao štelu. Kada nemate štelu, onda radite ono što vam se nudi, ne ono što volite. Tako sam jedno vrijeme radio kao pekar, asfaltiranje puteva, građevini, tekstilnoj industriji, sve je to bilo jako naporno i malo plaćeno. Da bi jedna od "privremenih" solucija bilo konobarisanje. Zavolio sam taj posao, možda zbog toga što nikad nije hladno, nije teško, ne gledaš hoćeš li auto naići i udariti te. Iskreno, rodila se ljubav prema tom poslu i hvala Bogu evo već četvrta godina kako radim.

Kakve su reakcije okoline, prije svega Vaših roditelja, da li Vam pružaju podršku u svemu što radite?

Znate kakav smo mi narod, ništa nama nije čudno. Moji roditelji i braća su mi najveća podrška od prvog dana. Jedino su oni znali kada sam napisao prvu knjigu. Naravno i moji prijatelji mi pružaju nesebičnu podršku. Javilo mi se mnogo ljudi, koji su mi poželjeli sreću. Malo je onih negativnih komentara ili ljudi. Bilo je onih koju su uzimali moje tekstove i potpisivali se, misleći on je konobar neće on to skontati. A, ne znaju da svaku riječ koju sam napisao, prvo sam je memorisao u duši.

I dalje živite i radite u Travniku. Imate li ambiciju ostati u BiH?

Ja sam rođen u Travniku. A odrastao sam u Novom Travniku, tu sam završio srednju i osnovnu školu. Pa moj grad Novi Travniku ili poznatiji kako "Grad mladosti" oporavlja se sa industrijom, neki strani investitori ulažu u ovu malu čaršiju. Ne razmišljam još o odlasku, nadam se boljoj budućnosti ovdje. Svjestan sam činjenica da je svaki mjesec, razred manje, najbolji prijatelji iz djetinjstva su mi u inostranstvu. Nikad se ne zna, sad za sad sam tu. Sve dok se bude moglo živjeti, ostat ću.

Kako gledate na sve veći odlazak mladih ljudi iz naše zemlje?

Našem narodu ne treba života, njemu treba življenja, uživanja u njemu. Treba mu mjesec jedan da može sve račune da plati i ćevape pojede, a da ne mora u minuse ići. Nepravda je ono što nas tjera, jer jedni mogu, drugi ne mogu. Skoro mi jedan gost priča, da je u ratu bio uvijek na prvim linijama, a jednog insana uvijek hvatali, bježao sa linije. Poslije rata onaj što je bježao gazda, ovaj što se borio  radnik. Ta nepravda, više i podjele te nemaju funkcija, narod se zasitio svega. Jest malo čudno za narod koji je prije 25 godina životom branio svoju domovinu, sada je tako lahko ostavlja kao da je privremena stanica. Ali "odušak duši" je negdje tamo. Mladi su budućnost, mi se svi kolektivno trebamo zapitati: "Kakva je naša budućnost?" Sve dok nam dobri majstori, doktori, inžinjeri idu u tuđinu.

Semir Krnjić konobar