Piše: Mustafa SMAJLOVIĆ

Nedavno se iz sarajevske štampe pojavio iskren, kao istina jednostavan i posve zanimljiv stihopis znakovitog naslova “Put u neizvjesnost” koji, još u prvom iščitavanju, (u)kazuje da je najbliži karakteru autobiografskog stihopoja. Pa ipak, kada se pomno iščita u cijelosti i „presloži“ pjesničko ruho u ovoj bogatoj i punoj sehari literarnih uredaka, dolazimo do nepobitne spoznaje kako poetesa kroz svoj životopis oslikava zbilju i svih nas koji smo, bez izuzetka, samo prolaznici kroz ovozemaljski život. Dakako, riječ je o vezilji tradicionalnog stihoveza unikatne umotvorine, čvrste osnove i rastezljive potke.

KAD POETESA „PRIČA“

Ono što je upečatljivo, a što ovu stihozbirku čini posebnom, jeste način pisanja, jednostavnost forme i stila kakve češće susrećemo u proznim štivima. Otud se može pouzdano kazati kako Suada Sokolović Suljić priča poezijom onako kako to ona najbolje umije: „Kad nehotično / ruka ti padne / na lijevu / stranu tijela / osjetiš otkucaje / vlastitog srca./ Slučajnost! / Slučajnost je / biti još živ, / slučajnost je / nalaziti se baš tu, / u tuđem svijetu, / slučajnost je čuti / svoj maternji jezik / negdje na ulici. / I oko je u tom / tuđem svijetu škrto / kao da je slijepo, / ne zapaža ništa lijepo./ Slučajnost je sudbina / kad zlo te lovi i život / valovima tuge plovi…“ Nećemo samo u ovoj, najmanje slučajno naslovljenoj pjesmi „Slučajnost“ doći do nepobitne spoznaje kako autorica razgovjetnim pjesničkim jezikom priča o vremenu, ljudima i događajima kroz koje je prošla ili proživjela najprije u tuzlanskom, zavičajnom ambijentu, a potom na suđenom putu izbjeglice od Bosne, preko Njemačke do Australije gdje je našla životno pribježište. Taj susret susret sa jednom od najudaljenijih zemalja svijeta doživljava kao „prokletstvo daljine“ i proživljava, između ostalog i kao gubitnica nade, jer povratak u Bosnu je daleko koliko i ova zemlja koja je poetesi postala suđena. Otud i njena pjesnička misao boluje: „Zemlja tvrda / nije crna / već crvena / suncem ispečena./ Ljubav prekinuta,/ nedorečena / sve umrlo / al’ se diše / nema nade / da će te sresti / ostaje samo pismo / da se piše. / Proklete daljine / i u srcu praznine / vidjet’ se možda / nikada više,/ u prolaznicima / tražiti sličnosti / teško da ih ima...“

SKLAD ZVUKA I SLIKE

Raznovrsnost tema i događaja čini zanimljivost koja neodoljivo mami žeđ za iščitavanjem, makar i u spoznaji kako je vedra poetika (nastala uglavnom prije rata) duboko u sjenci dominacije bola, čežnje, žala, nostalgije. Posljedice rata se osjećaju gotovo u svakoj pjesmi koje su nadojene tugom toliko da će omekšati i najtvrđe srce. Emocije kaplju, gotovo krvare: „Srce mi grčevi bola stežu / zašto ruše mostove / što tebe, njega, mene vežu, / zašto da čovjek bude / bez sreće, idola i nada,/ zašto da zeleno lišće opada?“

Čak pet ciklusa čini jednu homogenu pjesničku cjelinu u kojoj poetika komotno diše, ali se i sretno nadopunjuje i prožima, pa i u spoznaji kako je možda nekim pjesmama bilo potrebno dodatno „estetsko“ (čitati: zanatsko!) umivanje, posebno tamo gdje je dominantna rima koja blago narušava sklad zvuka stiha i pjesničke slike. No, kada znamo da je ovo poetesin prvijenac sasvim je sigurno da je dobrano nadmašila granice vlastitih mogućnosti ovakvog načina književnog izražavanja.

U jedno možemo biti sigurni: pjesnička konstrukcija stihopisa prilično je stamena, što umnogome verifikuje i darovitost autorice i njezino višedecenijsko iskustvo druženja sa poetikom. Prvi ciklus „Zov kućnog praga“ pripada zavičajnoj poetici, ili bolje je kazati ljubavi poetese prema zavičaju (kućnom pragu), porodici, famili i dragim ljudima sačuvanim u sjećanju. Po sjećanju poetesa stihuje: „Dimije od svile / prelijevaše se / u sijaset boja,/ niko nemade / tako lijepe dimije / kao mati moja, / u njima je bila / kao vila.“

LITERARNI DOKUMENT 

Ciklus „Govor srca“ ispisuje ljubav poetse prema životnom saputniku, koja na najljepši način oslikava vjernost i odanost Bosanke/Bošnjakinje prema izabraniku svog srca, što se najbolje može osjetiti u dvije pjesme: „Ko će otići prvi“ i „Matičaru povlačim riječ“. Pa ipak, po umjetničkoj vrijednosti izdvaja se stih iz pjesme „Raspleti mjesečinu iz moje kose“: „Raspleti mjesečinu / iz moje kose / i zvijezde laži / koje si upleo / i ne reci da zbog nas / svaki cvijet miriše“ Treći blok „U zagrljaju djetinjstva“ ovaj stihopis čini bogatijim, a poetesin izlet u djetinjstvo, najbezbrižnije životno doba, raznježuju stihovi: „Mi nismo za internete / i kompjutere znali,/ nismo mobilne / telefone imali,/ mi na svježem zraku / smo se igrali / i leptirice i svitce / u letu hvatali...“

U patriotskom bloku „Bosna u prsima“ pjesnikinja na najsrčaniji način iskazuje ljubav prema ratom ranjenoj domovini, a u nizu uspjelih stihova izdvaja se ovaj: „Ko nam je / porušio mostove / i ukrao sunce / sa naših prozora,/ kome je Bosna / za ciljanje meta, / kome je naša sloga / počela da smeta?“

Peti ciklus „Putevi u nepoznato“, kojim se zaokružuje stihopis, ispisuje nostalgija, a gotovo u cijelosti pripada poetici koja je nastajala daleko od domovine, u izbjegličkim pribježištima, te otud su Suadini stihovi obojeni žalom, čežnjom i žudnom za zavičajem i ostavljenom životu i zavičajnim navikama. Poetesa gotovo plačući pjevuši: „Strani govor, strane ulice, / strani ljudi, sve je strano,/ što nam ova zemlja / može da ponudi?“ Tu je i nagonski otpor prema nenavikama, a odmah potom i djelotvoran mehlem za izbjegličke rane: „Ne dozvoli da ti / pogledi u široka / prostranstva,/ nenaseljenost,/ razdaljine,/ praznoj duši uliju / još više praznine“.

Stihopis Suade Sokolović Suljić ima i dodatnu vrijednost: objavljivanjem knjige autorica svojoj porodici ostavlja dragocjen literarni dokument!

BILJEŠKA O AUTORICI

Suada SOKOLOVIĆ (djevojačko SULJIĆ), rođena je 22. 08. 1955. u Tuzli. Osnovnu školu završila je u Kiseljaku kod Tuzle, a srednje obrazovanje u rodnom gradu, gdje je do 1991.godine savjesno i uspješno obavljala odgovorne poslove u Prozvodno-trgovinskom kombinatu – PTK Tuzla.

Uporedo sa vrijednim radom, bavila se i novinarstvom. Bila je član tuzlanskog Književnog kluba „Mitar Trifunovic Učo“, dopisnik sarajevskih listova „Oslobođenje“ i „Svijet“, te tuzlanskog lista „Front Slobode“. Objavljivala je osvrte, kritike, reportaže. Bila je urednik lista PTK novine. Godine 1976. dobila je Diplomu o završenoj Novinarskoj školi koju je pohađala pri Jugoslovenskom institutu za novinarstvo u Beogradu.

Poeziju piše još od rane mladosti i objavljuje na Radio Sarajevu, Radio Beogradu i raznim novinama i časopisima kao što su: „Male novine“, „Kekec“, „Dječije novine“, „Tik – tak“, zaječarski „Timok“, zagrebački „Rad“, PTK novine, beogradska „Duga“… U Njemačkoj je objavljivala u listu „Nova Bosna“ koja je štampana u Hanau. Njena poezija je našla mjesto i u knjizi Zbirka stihova stvaralaca Celja, Titograda, Vinkovaca, Zrenjanina i Tuzle koja je objavljena 1972.godine. Dobitnica je više književnih nagrada i pohvala, kao i posebne tradicionalne prvomajske pohvale od lista „Rad“- „Nabolja crvena tvornica stihova“. U knjizi „Put u neizvjesnost“, koja je pjesnički prvijenac autorice, zastupljene su pjesme koje je pisane prije i poslije rata na suđenim životnim putevima pjesnikinje. U oktobru 1991.godine sa mužem Asimom i sinovima Amirom i Alenom odlazi u Njemačku, u grad Hamburg, da bi u maju 1998. odselila za Australiju, u Melbourn, gdje danas živi i stvara.

Suada Sokolović Suljić je do sada objavila dvije pjesničke knjige «Put u neizvjesnost»(2015) i knjigu «Na krilima vjetra» (2015), u kojoj su zastupljene pjesme na bosanskom, njemačkom i engleskom jeziku.