Amaterski video snimci iz opkoljene zaštićene UN enklave Srebrenica koje je sačinio Velid Delić, jedan od ubijenih u genocidu počinjenom u julu 1995. godine, prikazuju ratni život i bolne posljednje poruke žrtava, neki od kojih do danas nisu pronađeni.

«Ćao Eda, Adine, Belma… Volimo vas», govori čovjek s bebom u naručju, dok maše prema kameri.

«Eki, pošalji nam maraka brate», dvojica prijatelja viču, smijući se.

Starija žena gleda u kameru i govori: «Pozdrav svima…» Na trenutak izgleda kao da će nastaviti da govori, ali staje kako bi izbrisala suze iz očiju.

«Mislim da će ovaj snimak stići u Dansku i Njemačku, preko naših švedskih prijatelja… Tako da će naši ljudi tamo moći da nas vide. Siguran sam da će snimak obići svijet», govori joj čovjek koji drži kameru.

Ime tog čovjeka je Velid Delić. Kao rođeni Srebreničanin, ostao je u tom gradu tokom cijelog ratnog perioda. Bio je ljubitelj fotografije i filma, pa je tokom rata sa kamerom snimao dešavanja sve od 1992. godine do ulaska srpskih snaga u zaštićenu enklavu. Snimke je slao na različite načine izbjeglicama u zemlje zapadne Evrope.

Delić je jedan od preko 7.000 muškaraca i dječaka koji su ubijeni u masakrima koji su uslijedili nakon ulaska srpskih snaga u Srebrenicu u julu 1995. godine.

Delićevi snimci ostaju. Neki od njih sadrže posljednje riječi muškaraca koji su u julu 1995. godine pokušali pobjeći šumom do Tuzle, ali nisu preživjeli.

Delićeva sestra Nermina Lakota izjavila je svojedobno za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) da je kao izbjeglica u Njemačkoj tokom rata živjela za bratove snimke.

«Ti snimci nam znače sve na svijetu», navela ja ona.

Vrijednost snimaka nije samo emotivna za porodice ubijenih, već i dokumentaristička, s obzirom da pokazuju život u zaštićenoj enklavi u periodu prije najstrašnijeg zločina koji je počinjen u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Delićeve snimke je za dokumentarni film iskoristio režiser Haris Prolić.

Velid Delić i njegova sestra su radili u lokalnoj fabrici, kada su srpske snage opkolile Srebrenicu 1992. godine.

«Moj drugi brat Reuf i ja smo već imali porodice kada je rat počeo. Imali smo malu djecu. Velid i moj otac su nam govorili da sklonimo djecu jer nismo znali šta se dešava», prisjetila se Lakota.

Prvo je izbjegla u Sloveniju, a Reuf Delić je otišao u Srbiju «sve dok nije postalo previše opasno». Lakota je zatim izbjegla u Njemačku, dok je njen brat završio u Danskoj.

Velid Delić se nikada nije oženio i odlučio je ostati u Srebrenici s roditeljima.

«Ne znam tačno ni otkud mu kamera. Možda je neko od stranaca, novinara ili UNPROFOR-aca, poklonio», navodi Lakota.

Delić bi snimke slao preko pripadnika mirovnih snaga UNPROFOR-a, koji bi odlazili iz Srebrenice.

«Svi smo kući, dobro smo i zdravo. Otac, majka i ja. Volimo vas», Delić je poručio sestri na jednoj snimci iz februara 1994. godine.

«Bio je velik… Bio je sposoban, talentovan za skoro sve što je probao. Kasnije je dobio i zlatnu policijsku značku za hrabrost», izjavila je ona.

O Delićevoj popularnosti u gradu govore i njegovi snimci. Na jednoj snimci iz decembra 1993. godine vidi se kako se šali s većom grupom mještana na ulici. Na idućoj sceni prikazuje se improvizovani električni generator koji su mještani Srebrenice napravili.

Na snimcima se vide i djeca dok se bezbrižno igraju među ruševinama enklave Srebrenica, koja je mjesecima bila u potpunoj blokadi, kao i sam Delić dok se šali sa svojim najboljim prijateljem – obućarom Salihom Mustafićem. Mustafić je također ubijen u julu 1995. godine.

U januaru 1994. godine, Delić je snimio svoju majku Semku kako poziva porodicu i komšije na kafu.

«Mirsada, Nermina, Selmo – dođite da popijemo kafu».

«Neka vide kako pijemo kafu, da smo dobro i zdravo», govori Suljo Delić, Velidov otac.

Za napad srpskih snaga na Srebrenicu, Lakota je doznala preko telefona. Nazvao je djever putem satelitskog telefona i rekao da je dogovoreno da su muškarci dogovorili da svi neće napustiti enklavu.

«Idućeg dana, Srebrenica je pala».

Na sve načine je pokušala doznati da li je neko od njene porodice preživio, da bi na kraju njen muž doznao da su svi vojno sposobni muškarci ubijeni.

«Pala sam u nesvijest. Znam da su zvali doktora…».

Vjeruje da je Velid Delić bio u grupi od oko 15.000 muškaraca koja se iz Srebrenice preko šuma uputila u Tuzlu. Jedan od preživjelih joj je rekao da je vidio kako je Velidova grupa zarobljena i ubijena od strane srpskih vojnika.