Jednog je dana starac susreo mladog čovjeka koji ga je upitao: "Sjećate li me se?"
Starac je odgovorio negativno. Stoga mu je čovjek rekao da je nekad davno bio njegov učenik.
Na to ga profesor upita: "Ah da? I čime se baviš sada?"
Mladić odgovori: "Učitelj sam!"
"Oh, kako lijepo. Poput mene", odgovori starac.
"Eh da. Zapravo postao sam učitelj jer ste me upravo vi nadahnuli da budem poput Vas...."
Starac je bio znatiželjan te ga zamoli da mu ispriča kako je to moguće.
I mladi čovjek mu ispriča ovu priču:

- Jednog dana moj prijatelj je došao u školu s prelijepim novim satom i ja sam mu ga ukrao. Ubrzo je prijatelj primijetio krađu i odmah se požalio našem učitelju, a to ste bili Vi. Onda ste vi rekli svima nama u razredu: "Tokom današnjih predavanja ukraden je sat vašeg prijatelja. Onaj ko ga je ukrao, molim vas, neka ga vrati..."
Ali ja ga nisam htio vratiti. Zatim ste Vi zatvorili vrata i rekli ste nam da ustanemo kako biste vi mogli prekontrolisati naše džepove, jedan po jedan. Međutim, prije toga, rekli ste nam da zatvorimo oči. To smo učinili, a Vi ste pretraživali džep po džep i kad ste došli do mene, pronašli ste sat i uzeli ga. Nastavili ste pretraživati po džepovima svih drugih i kad ste završili rekli ste: "Otvorite oči. Pronašao sam sat!"
Poslije mi nikad ništa niste rekli i nikad niste spomenuli taj događaj. Nikad niste otkrili ime onoga ko je to bio. Onog dana, Vi ste spasili moje dostojanstvo zauvijek. A to je bio najsramotniji dan u mom životu. Nikad mi ništa niste spomenuli o tom slučaju. Iako zbog toga niste vikali na mene niti mi očitali moralnu bukvicu, ja sam razumio pouku. Zahvaljujući Vama shvatio sam da je to način na koji treba postupati pravi odgajatelj. Sjećate li se, profesore, tog događaja?
A profesor odgovori: "Sjećam se slučaja s ukradenim satom i da sam pretraživao džepove svih učenika, ali se ne sjećam da si to bio ti. I Ja sam zatvorio oči dok sam pretraživao džepove."

"AKO IMAŠ POTREBU NEKOGA PONIZITI, KAKO BI GA POPRAVIO, ONDA NE ZNAŠ PODUČAVATI... NEMOJ BITI UČITELJ..."