Šest dječaka i djevojčica, koji su poginuli dok su se igrali na snijegu kada su 1994. godine snage bosanskih Srba granatirale jedno naselje u Sarajevu, bili su među velikim brojem djece ubijene tokom opsade grada.

Sunčan, naizgled miran dan 22. januara 1994. izmamio je dječake i djevojčice na Alipašinom Polju na sankanje. Jedan od njih bio je i devetogodišnji Muhamed Kapetanović, koji je izašao da se igra sa drugom Danijelom Jurenićem. Danijel je među šestoro djece koja su poginula kada je Vojska Republike Srpske granatirala naselje.

Izvor: BIRN

“Sjećam se, kad sam se okrenuo, vidio sam da mu je glava odrubljena i da je krv izlazila po snijegu. Bilo je strašno. I sad kad se sjetim, baš kao iz nekih horor filmova, samo što je bila stvarnost”, sjeća se Kapetanović 21 godinu kasnije.

Istog dana je stradalo još petero djece. Najmlađa žrtva zvala se Jasmina Brković. Imala je četiri godine. Tog dana poginula je i njena sedam godina starija sestra Indira. Poginula su i četiri dječaka – osmogodišnjak Mirza Dedović, devetogodišnji Admir Subašić, desetogodišnjak Danijel Jurenić te najstariji među njima, trinaestogodišnji Nermin Rizvanbegović. Tada je šestero djece teško ranjeno.

Grob Danijel Jurenić

Čitulje za djecu ubijenu 1994. godine

Kada je pala prva granata, djeca su, prisjeća se Kapetanović, pokušala pobjeći u zgradu, ali ih je zaustavila druga granata.

“Nisam čuo nikakav zvuk, samo jednu veliku toplinu i odbacilo me u vazduh. Pao sam na zemlju. Imao sam jako zujanje u ušima. Probao sam opet da ustanem, međutim pao sam. Pogledao sam svoju nogu, vidio sam da je čizma bila – imao sam žute čizme – pukla skroz u predjelu pete”, prisjeća se Muhamed, koji je tada izgubio dio noge.

Muhamedov otac Hamed Kapetanović kaže da je ranjavanje sina i druge djece vidio s prozora. Njegova supruga doživjela je šok, te se pokušala baciti s jedanaestog sprata jer je mislila da je Muhamed mrtav.

“Vidio sam kako ih granata pobaca. Ustvari, tu je bio veliki dim i plamen od velike granate. Čula se velika vriska djece. (…) Dolje kad sam došao, vidio sam da ga [Muhameda] jedan komšija drži na rukama, noga mu visi, puno je ranjen. I vidio sam još drugih – da su tijela raskomadana”, priča Hamed Kapetanović.

Barbara Jurenić, majka ubijenog Danijela, prisjetila se kako je njen sin izišao na sankanje sa sestrom Ivanom. Ona se ubrzo vratila, jer joj je bio mokar skafander, pa su joj roditelji zabranili da ponovno ide vani. Onda su čuli napad.

“Čujem vrisku djece, sve ja to čujem. Koliko je trajalo da popadaju geleri, ja sam sišla dolje na trotoar. Pogledam – djeca poredana i baš taj mali Muhamed [Kapetanović] što je ranjen bio je gore u ćošku, detonacija ga je odbacila. Prilazim dvojici braće, Admir i Elvir, pitam gdje mi je sin Danijel. Kaže jedan: ‘Evo ga tu dolje.’ Pogledam – on leži potrbuške, bez glave”, prisjeća se Jurenić.

Sin Esada i Zehre Subašić, Admir ubijen je zajedno sa drugom djecom. Zehra Subašić kaže da joj je jedina želja da se sretne sa onim ko je tog dana ispalio granatu na Alipašino Polje.

“Voljela bih vidjeti tog čovjeka i susresti se s njim, da ga pitam ima li on svoju djecu i porodicu. Niti su bili vojnici, niti borci, već dječaci i djevojčice”, kaže Subašić.

Prema podacima Udruženja roditelja, u opkoljenom Sarajevu ubijeno je 1.600 djece. Najviše ih je poginulo tokom igre, od granata i snajpera.

Počinioci napada na Alipašino Polje nikada nisu privedeni pravdi, a dvojica bivših komandanata Vojske Republike Srpske osuđeni su zbog vođenja kampanje granatiranja i snajperskog djelovanja nad civilnim stanovništvom tokom opsade Sarajeva.

U Haškom tribunalu osuđen je Stanislav Galić na doživotnu kaznu i Dragomir Milošević na 29 godina zatvora. Zbog granatiranja i terorisanja građana Sarajeva, u Haškom tribunalu sudi se i nekadašnjem visokom rukovodstvu Republike Srpske – Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću.

Grob Danijel Jurenić

Muhamed Kapetanović

Zehra Subašić, kao i većina drugih roditelja koji su tog dana izgubili dijete, teško se nosi sa time što se dogodilo januara 1994. godine. Zdravlje joj je loše, koristi lijekove za smirenje i pritisak.

Barbara Jurenić, Danijelova majka, kaže da joj snagu za život pružala kćerka Ivana, a ponovo se počela smijati nakon rođenja svoje dvije unuke.

“Kad god čujem dječake da igraju lopte pod prozorom ili kada pada snijeg, mislim koliki bi on [Danijel] danas bio”, kaže ona.

U neposrednoj blizini sarajevskog groblja gdje su sahranjeni Danijel i Admir, njihov drug Muhamed je, uprkos povredama, započeo svoj novi život. Danas je reprezentativac BiH u sjedećoj odbojci.

Ipak, kaže da mu svaki snijeg i dječije sankanje vrate bolna sjećanja na 22. januar 1994. godine i taj dan u Alipašinom Polju.