Kontroverzni Tvrtko Milović, urednik na BHT-u objavio je na portalu Poskok.info komentar vezan za aktuelnu temu izbora gradonačelnika Sarajeva.

Poznato je da je u centru priče Bogić Bogićević, a dio Milovićevog komentara izdvaja se po tome što dovodi u pitanje ono oko čega se smatralo da praktično nema spora. Naime, hrabra odluka Bogićevića da prije 30 godina na sjednici "kolektivnog šefa" tadašnje jugoslovenske federacije ne podrži uvođenje vanrednog stanja. Njegov glas u predsjedništvu države, kao predstavnika BiH, bio je ključan, ali evo šta o tome piše Milović. Pročitajte!

...u kolektivnoj bošnjačkoj i hrvatskoj memoriji, taj sastanak je povijesno prijeloman. Ukratko, Bogićevićevo Ne je bilo presudno da "Slobodan Milošević i JNA ne izvedu vojni udar u Jugoslaviji". Prema simplificiranoj povijesti ova dva kolektiva, Milošević i JNA su rane 1991. "jedno te isto".

Još veću simplifikaciju doživljava Bogićevićeva personalna uloga na tom sastanku nakon kojeg je on izjavio da "jeste Srbin ali ne po profesiji" čime se urezao u kolektivnu memoriju multietničnih građana koji preziru etničke identitete.

No, istina o kontekstu te 1991. je vjerojatno kompleksnija.

Tog ožujka 1991. Milošević ni približno nije upravljao JNA kako se to danas prezentira u Zagrebu i Sarajevu. Kontrolu nad JNA uspostavit će tek smjenom Veljka Kadijevića godinu poslije. Do tada je i Milošević, kao danas Bakir Izetbegović, morao glumatati da je za "državu jednakopravnih naroda".

Drugo, sprječavanje JNA da izvrši vojni udar u Jugoslaviji vjerojatno je više odgovaralo Miloševiću nego Hrvatskoj i Sloveniji. Vojni udar bi značio i sputavanje Miloševićevog preuzimanja vlasti. Slovenija i Hrvatska su se svakako spremale na rat računajući na JNA kao protivnika, bila ona pod Kadijevićem ili Miloševićem.

Milović - Bogićević

S druge strane, početkom 1991. BiH nije bila ni blizu konsenzusa oko neovisnosti tako da je teško povjerovati da je baš Bogićević već tada radio za neovisnu BiH godinu prije nego što se na taj potez odlučila bošnjačka (i hrvatska) elita.

Treće, Bogićeviću nije trebala nikakva posebna hrabrost za izgovor famoznog Ne. Kao što smo vidjeli, nakon izgovorenog Ne nije mu se ništa dogodilo. Prenoćio u Beogradu i ujutro se vratio u Sarajevo. Milošević je zadovoljno trljao ruke jer je dobio neophodno vrijeme za rušenje komande JNA i preuzimanja potpune kontrole nad prostorom koji se smatrao srpskim.

Ako se ipak zadržimo na tezi da je taj dan srušena zajednička namjera Miloševića i JNA o vojnom udaru na Jugoslaviju, onda se i povijesni narativ mora mijenjati – Milošević više nije zastupnik "velikosrpske" nego "velikojugoslavenske" ideje.

Usput, kakva je to strašna JNA koja za vojni udar traži odobrenje civilne vlasti!?

(Doznajemo.com)